Bećarac je utkan u život i običaj Slavonije, a pogotovo Pleternice, koja je bila graničarski kraj. S bećarcem se rađalo, živjelo i umiralo.

Bećarac je deseteračka glazbena vrsta u kojoj je se na glazbeni obrazac i brojne inačice pjevaju po sadržaju različiti deseterački stihovi (erotski, satirični, ljubavni). Hvali se osobnost i ljepota, inati se, natpjevavaju se dvojica ili više pjevača. Drugi stih je obično šaljiva antiteza prvom stihu. Nekada se bećarac pratio uz pratnju gajde, samice  i tambure. Nastao je u periodu ukidanja vojne krajine, odlaskom turaka. Već je M. A. Relković krojio bećare u svom satiru. Danas su nestali bećari, ali je ostao bećarac.                                                                                                                                    

Naziv bećar vuče korijen iz turske riječi „bekar“ koja u slobodnom prijevodu na hrvatski simbolizira momka samca, bekriju i veseljaka sklonog piću i ženama. Bećar nije volio raditi, bio je neženja, a udvarao se djevojkama i udanim ženama. Koliko je bećarac jedinstven napjev govori činjenica da je zaštićen u studenom 2011. od strane UNESCO-a i upisan na listu kulturne nematerijalne baštine.                                                                                                          

Na pleterničkom području bećarac je utkan u tradiciju šokaca, graničara i paura. Manje je poznato da je upravo Pleternica zaslužna za upoznavanje Austro-ugarske monarhije s bećarcem, a nakon Drugog svjetskog rata informacija seže čak i do Američkog kontineta.                                       

Fridrich Salamon Kraus, etnolog folklorista, filolog i sexolog, o kojem se o požeškom kraju jako malo zna, živio je s obitelji u Pleternici, a kasnije i u Požegi. Kraus je završio klasičnu filologiju i povijest te je doktorirao na bečkom sveučilištu. Inspiriran pričama o pjesmama, običajima i bajkama za koje mu je majka bila izvor informacija, uz pomoć rukopisa te pomoću suradnika, Kraus je objavio prvu etnološku knjigu „Legende i bajke Južnih Slavena“ gdje spominje Pleternicu i Drenovac. Upravo je ta knjiga animirala etnografsko povjerenstvo Austro-ugarskog društva u Beču da angažira Krausa tijekom jedne godine da obavi istraživanje s namjerom da se istraže rubni dijelovi monarhije u običajima i kulturi.                                                   

Rezultati istraživanja Kraus je objavio u djelu „Život i običaj južnih Slavena“. Tom knjigom Kraus je približio mistični i egzotični svijet zapadnoj civilizaciji. Bitno je naglasiti da je Kraus prvi pionir u ukazivanju na važnost bećarca iz Slavonije kojih je skupio preko 2000 tisuće, ne sluteći da će poslije biti zaštićene od UNESCO-a. Kraus je išao toliko daleko da je ove tekovine uspoređivao s grčkom kulturnom razinom. Krajem 19.st. bio je vodeći folklorista te uređuje prvi folklorni časopis “Na praizvoru“. Također pokreće godišnjak („Kryptodia“, u prijevodu skriveno). Radi se o erotskom folklornom sadržaju te narodnim pjesmama gdje upravo spominje bećarce (sedmi broj 1901.g.).

Zanimljivo je da preko 100 bećaraca dolazi pleterničkog područja, a časopis se mogao kupiti čak i u Parizu. Kraus je bio prijatelj s Sigmundom Freudom s kojim surađuje na projektu „Porijeklo čovjeka“. Nakon očeve smrti sin William odlazi u Ameriku kao profesor i odnosi bogatu očevu etnološku građu i poklanja je sveučilištu UCLA, gdje se nalazi bogata još neobjavljena građa pleterničkog i požeškog kraja. Amerikanci su napisali Krausu u čast monografiju, njemci bibliografiju, a mi ga ponovno otkrivamo.