Zbog pogodne klime Slavonija je oduvijek obilovala pašnjacima te je zbog toga pleternički kraj bio raj za uzgoj stoke koju su nazvali „blago“ jer je bila kao štedni ulog u banci. Stoku su držali  skoro svi koji su imali mogućnosti te stoga prerada mlijeka u Pleternici počinje s radom već 1903.g.

Kao vrsni obrtnici u preradi mlijeka bili su doseljenici Česi. Mlijeko je značilo život jer je ponekad bilo, uz kukuruznu palentu, jedina hrana. Višak se prodavao upravo prvim organiziranim mljekarama. Druga mljekara koja je bila pokretač mljekarstva u Pleternici imala je zanimljiv epilog. Vlasnik mljekare zvao se Hem, a sjedište je imao u kolodvorskoj ulici te je proizvodio sir i maslac. Vlasnik Hem je u početku vrlo dobro radio, a mljekara je imala kapacitet za preradu 500 litara mlijeka dnevno. Nakon sloma Austro-ugarske odlazi u Poljsku  gdje upoznaje groficu udovicu. Predstavlja se kao poslovni čovjek glumeći grofa. Udovici grofici odgovaralo je da ima supruga iz takvog staleža. Lažni grof Hem je nekoliko godina uspješno glumio grofa, no fijasko za grofa Hema je nastao onog trenutka kada su mu u posjet došla dva pleterničanina. Grofica je shvatila da nemaju gospodske manire te je shvatila da ju je Hem prevario i prekida vezu s njim.

Lažni grof Hem se 1930. vraća se svojoj supruzi, ali, kako to obično biva, jedno zlo ne dolazi samo. U kući njegove supruge već je radio Ivan Horvatić iz Zagreba koji je od 1925.g nastavio s proizvodnjom sira i maslaca. Prvi voditelj proizvodnje je bio Josip Pipal. Hem se ponudio Horvatiću da vodi mljekaru, međutim, Ivan ga nije uzeo jer je zaostao sa znanjem u proizvodnji. Hem je poslije prešao u Požegu raditi na vratarnici te zbog žala za promašenim životom ubrzo umire. Horvatić je uspješno vodio mljekaru do 1933. proizvodeći poznati sir Elemental. Proizvode je slao u Zagreb gdje ih je prodavao u Ilici 69. Nakon odlaska od Horvatića, Josip Pipal otvara vlastitu mljekaru, prvu u Požeškoj ulici u kući Antuna Sadileka te poslije u glavnoj ulici gdje je imao mljekaru u kući Ivana Molera. Zbog dobrog poslovanja Pipal kupuje zemljište uz Orljavu te pravi kuću, a u prizemlju pogon za pravljenje mlijeka kapaciteta 2200 litara. Njegovi proizvodi su se izvrsno prodavali diljem cijele Jugoslavije. U ponudi je imao i sir Trapist i Groer te u slavu svoje supruge Elizabete proizvodi maslac pod imenom Beti. Zbog kvalitete svojih proizvoda 1936. u Parizu osvaja prvu nagradu za sir (grand pri), a u Belgiji zlatnu medalju. Poslije rata mljekara mu je nacionalizirana te u duhu industrijalizacije radi do 1963., a proizvodnju vodi Josip Pipal do mirovine. Slavna mljekara se zatvara, a put mlijeka preuzima Zvečevo.