Rođen je u 3.stoljeću u gradu Patari u Maloj Aziji,u pokrajini Liciji. Imao je bogate roditelje koji dulje vrijeme nisu mogli imati djece, pa su od Boga izmolili malog Nikolu koji ime dobija po stricu biskupu u Miri. Nažalost, njegovi roditelji ubrzo umiru i Nikola ostaje sam. Postaje svećenik želeći širiti ljubav i dobrotu. Uskoro mu umire stric, biskup Mire i svi misle da će ga Nikola naslijediti. No, on skroman i u strahu od te časti bježi u Palestinu gdje živi samačkim životom. Vraća se za nekoliko godina upravo kada umire biskup, nasljednik njegova strica. Ovaj puta nije mogao pobjeći te postaje biskup. Od tada noći provodi moleći, a dane pomažući nevoljnima i šireći vjeru.
Prema narodnom vjerovanju, činio je i čudesa. Poput Isusa smiruje uzburkano more i zato je zaštitnik mornara. Svojim blagoslovom ozdravlja dijete kojem je zapela riblja kost u grlu, te ga nazivamo i zaštitnikom djece.

U svom životu uvijek se borio protiv nepravde i za ljubav prema bližnjemu u kojem je prepoznavao Boga. Iscrpljen pokorom i poslovima umire 6.prosinca 327.godine te je pokopan u Miri, gdje se i danas nalazi sarkofag u koji je nekoć bilo položeno njegovo tijelo. Zbog turskih osvajanja tijelo mu je preneseno u talijanski grad Bari gdje se i danas nalaze njegove relikvije.
Sveti Nikola je cijelog života shvaćao da je jedini životni put čovjeka - ljubav prema Bogu i bližnjemu. S tom je ljubavlju činio čuda i zbog nje je proglašen svetim.
Sveti Nikola je zaštitnik pleterničke župe od njenog osnutka 1333.godine. I sama Pleternica se 1335.godine spominje pod imenom Sv.Nikole.
Sveti Nikola je danas poznat kao lik koji djecu obraduje svojim darovima. Ta tradicija vuče korijene iz slijedeće legende.
U blizini roditeljske kuće sv.Nikole živio je čovjek, nekad bogat, ali izgubio je carsku službu i sav imetak. Imao je tri kćeri koje bi se mogle udati ali im nije mogao dati miraza. I nesretni je
otac odlučio trgovati ljepotom i mladošću svojih kćeri, da tako zarade. One su se pomolile Bogu da ih izbavi od tog zla i spasi njihovu čast i poštenje. Sveti Nikola nekako je doznao za tu odluku nesavjesnog oca pa uzme vrečicu, napuni je zlatnicima, umota u platno i, prišuljavši se noću potajno do kuće, ubaci zamotane zlatnike kroz prozor. Otac onih djevojaka začudio se kad je ujutro našao tako veliki novac. Vidjevši kako je svota dovoljna, čak i prevelika da se časnouda jednu kćer, opremio je i dade joj miraz. To se dogodilo i po drugi put; nađe jednog jutra i drugu vrečicu sa zlatnicima. Spremi on tako i srednju kćer. Dalje priča ima dva kraja.

Kad je i to bilo gotovo, sve mu je nešto govorilo, da će onaj dobrotvor i po treći put doći pa ga je u zasjedi čekao nekoliko noći. I doista, baš kad sv.Nikola ubaci svoj dar i za najmlađu kćer, skoči otac, stigne neznanca i prepozna u njemu Nikolu. Unatoč zaklinjanju neka šuti, sretni otac je razglasio po cijelom mjestu radosnu vijest. Drugi kraj priče ide ovako: Nikola je vidio da ga otac djevojaka čeka, pa se domislio, popeo na krov i zlatnike ubacio kroz dimnjak. Kako su se na otvorenom ognjištu sušile čarape, zlatnici su pali u njih, i od tuda dolazi običaj stavljanja poklona u čarape ili čizmice i Djed Mraz koji poklone spušta kroz dimnjak.